Priboj – Stefan Došljak iz Beograda nosi sa ponosom gene svojih predaka iz pribojskog sela Mažići i želja mu je da beogradski asfalt zameni zelenilom i cvrkutom ptica na svojoj dedovini u brdima pored Lima.
„Ja sam Vračar voleo do juče, sad me nešto u Mažiće vuče!” Ovaj slogan nije samo pesnička rima ili reklamni natpis na majici za jednokratnu upotrebu, već životna istina pretočena u iskustvo jednog mladog čoveka rođenog u velegradu, ali mu je ljubav prema dedovini u planinskim vrletima izgleda jača od urbanih četvrti jedne metropole.
Foto Reporter
Iako se preziva Došljak, Stefan ni najmanje u Mažićima nije ono što mu prezime kaže. On je svoj na svome, na svojoj dedovini, na rodnom ognjištu majke Jelene Drčelić, u zaseoku Bare u pribojskom selu Mažići. Najmlađi unuk dede Vladete i bake Ivanke ozarenog lica i ispunjenog srca priča:
„Svaki letnji i zimski raspust provodili smo ovde, odatle i ljubav i odatle je počela cela priča. Dolazili smo ovde da vidimo dedu Vladetu i babu Ivanku i ta sreća kada mi dođemo, mi je ostala urezana u srcu. Kada sam diplomirao sa temom ‘Razvoj sela Mažići’ otada vidim njihov lik koji mi je pred očima, njihovu sreću osećam, tako da mi je to neki vetar u leđa i dan danas, da obnovu domaćinstva izguram do kraja”, priča Stefan.
Foto Reporter
Narodna mudrost kaže „kad se kuća pravi pomaže i bog i dobri ljudi”, a Stefanovom obnavljanju dedovine pored porodice pomogla je i opština Priboj, proširivanjem i popravkom puta do kuće, od asfalta prema manstiru, pa je sada prilaz po ne baš idealnom terenu, moguć u svako godišnje doba.
„Prepoznali su moju želju da obnovim domaćinstvo i doprinesem ovom kraju, osetili su da je to nešto iskreno, istinsko što želim. Ja sam potom uradio zgradu, kolibu i ambar, potom letnjikovac, koji još malo treba da se završi, renovirao sam i kuću iznutra i polako vraćam domaćinstvo u pređašnju namenu”, priča Stefan.
Foto Reporter
Stefan na svojoj dedovini ne želi samo da uživa, on planira nešto više, da od prirodne lepote i plodova koji ovde rađaju gotovo na organski način, pravi porodični biznis u koji će se uključiti maltene i svi žitelji sela Mažići. Ideja nije samo želja, jer su već učinjeni prvi konkretni koraci.
„Mi smo pokrenuli neku proizvodnju manjih količina, radimo džemove, slatka, cedimo sokove. Meni je čak i cilj da unapredim to i da napravim nešto kao onlajn zadrugu gde bih ja sakupljao sadržaje meštana ovog sela i da to plasiram u Beogradu a možda čak i dalje negde. U suštini da spojimo domaću proizvodnju, turizam i tradiciju i ovo domaćinstvo Drčelića odakle sam i ja potekao”, kazao je Stefan.
A da bi se održala i održavala dedovina, da bi se razvijao turizam, ali i pomenuta proizvodnja, kao spoj modernog i tradicije, otkup i prerada domaćih proizvoda, da bi dedovina živela, neophodno je da se na njoj i stalno živi. Stefan čvrsto veruje da će se to desiti u skorijoj budućnosti, kada u potpunosti završi obnovu domaćinstva. „Vidim sebe sa svojom porodicom ovde na dedovini, podršku od supruge imam veliku, ona je isto zaljubljena u prirodu, deca uživaju u prirodi i želimo da ovo ne bude samo priča, već da ovde nastavim život i da sutra, bože zdravlja, moja deca ili neko od njih, nastavi da drži ovo celo imanje”, poručuje Stefan Došljak.
Na osnovu onoga što je do sada želeo, ali pre svega uradio izvesno je da će Stefanova životna priča biti vezana za dedovinu i njegove Mažiće. Bilo bi lepo da ovakvih primera ima još, da i mnoge druge dedovine ne samo u pribojskom kraju, ne ostanu zakorovljene, da ih obilaze unuci, da budu obnovljene i da im se udahne novi život.